Pučki crkveni pjevači Podstrane održavaju i prenose najstariju tradiciju pjevanja, u različitim liturgijskim pobožnostima, koja u napjevima podstranskih pučkih pjevača izvire iz poljičkog vrela, starocrkvenog-glagoljaškog pjevanja. U tim napjevima zadržao se duh i ritam prohujalog vremena i način življenja ispunjen smislenošću i duhovnom puninom.
Najveći dio napjeva vezan je uz korizmeno pjevanje, a teško je utvrditi točnu granicu između liturgijskih i paraliturgijskih pjesama, jer su i jedne i druge zastupljene u iznimno velikom broju. Čini se da je upravo težnja za novitetima kod puka i u slučaju korizme ostavila ponajviše traga. Želeći se što više uživjeti u duhovni trenutak korizme, vjerni je puk uveo u liturgijske obrede nebrojene napjeve koji i nisu propisani crkvenim knjigama, što je uvelike pridonosilo bogatstvu folklorne baštine.
Jedan od stožernih postamenata korizmenog liturgijskog vremena jest pasija ili muka, odnosno, prikaz patnje i smrti Kristove u katoličkom liturgijskom bogoslužju.
Jednoglasne koralne izvedbe datiraju još iz srednjovjekovne kršćanske liturgije, a prvi pisani dokumenti o njihovu pjevanju potječu još iz 9. stoljeća. Stoga je nemjerljiva uloga pučkih pjevača u očuvanju tog dragocjenog nasljeđa.
Tradicija je vrlo snažno utkana u pjesmu koja prati život od rođenja do smrti. I danas naš puk pjesmom iskazuje duboki pijetet te je nezaobilazna u vjerskom obredu. Pjevana tradicija opijela poprimila je izniman značaj, te se je u kvalitativnom i kvantitativnom smislu razvila do gotovo savršenih razmjera. Na sprovodu se pjeva posebna misa - requiem, poslanice, psalmi i paraliturgijske pjesme.
Osim posebnog štovanog korizmenog vremena, kao i advenstkog i božićnog, pa i glazbene prakse opijela, ostaju oni dani u godini, blagdani, koji su svojim obilježjima izvan navedenih kategorija. U takve moćemo svrstati svečani napjev mise preko godine ili o kakvim blagdanima (mjesnom zaštitniku), marijanske pjesme, svečane poslanice, litainije, himne, zazive i slč. Ali poseban akcent valja staviti na svečani autentični napjev mise koja se pjeva u Podstrani.
Glagoljaška misa jedan je od najtipičnijih napjeva kojima se diči svaka organska zajednica koja drži do svojih običaja i vlastite glazbene baštine. Kada je u pitanju koralna pučka misa u Podstrani, mora se naglasiti da se u melizmatskom smislu odlikuje vrlo bogatom melodijom.
Ukorak s razvojem crkvenog liturgijskog paraliturgijskog pjevanja, razvija se i svjetovno pjevanje u Dalmaciji. Splitski bazen, kojem nedvojbeno pripada i Podstrana jedan je od najbogatijih vrutaka dalmatinskih svjetovnih pjesama koje su pjevale manje skupine pjevača, popularne klape.
Kada se Podstrana 60 ih godina selila na more, gotovo svi glazbari napustili su Gornju Podstranu, te su se pokusi održavali u prostorijama odmarališta DILI-a Vinkovci i u konobi Petra Kaštelančića. Izgradnjom Zadružnog doma u Sv. Martinu, koja je započela 1964. godine, glazba dobiva povoljnije uvjete za rad. Zadružnica dom završen je u potpunosti 1973. godine. U njemu je planski podignuta pozornica, tako da su se tamo mogle održavati i kulturno - umjetničke priredbe.
Kada je zgrada bila dogotovljena dobila je ime Društveni dom, što je podrazumijevalo njegovu širu korist i primjenu. Svečano je otvoren 19.kolovoza. 1973. Tom je prigodom slikar Ante Kaštelančić u njemu priredo svoju prvu samostalnu izložbu u rodnoj Podstrani.
Godine 1973. članstvo se u Društvu omasovljuje, pa se službeno ime mijenja u Kulturno - umjetničko društvo Ljubić. Otad je limena glazba jedan od udova tijela KUD-a, zapravo najvažniji njegov dio. I prije su se tijekom desetljeća u okviru Društva osnivale pojedine sekcije, ali je puhački orkestar sve njih nadživio. Ovaj put osnovani su vokalno- instumentalni sastav, dramsko- recitatorska skupina, harmonikaški i tamburaški orkestar, te Škola Pomlatka Limene glazbe. Sredina sedamdesetih godina XX. stoljeća najbogatije je razdoblje u radu Društva dotadašnjeg vremena
Bogatstvo i razvedenost programa i sadržaja kulturnoga života u Podstrani, nije moglo ostati nezapaženo, čak ni u okvirima tadašnje Jugoslavije. KUD Ljubić dobiva odlikovanje od predsjednika Predsjedništva Jugoslavije Josipa Broza Tita. Na IV. susretu posjet rodnim dvorima, 1.svibnja 1975., Priznanje je pred Narodnom čitaonicom društvu uručio Vinko Matijaca, predsjednik vijeća mjesnih zajednica općine Split.
Priznanje je zapravo, Orden bratstva i jedinstva sa srebrenim vijencem, za izniman rad i doprinos u toku Narodnooslobodilačke borbe i poslijeratne borbe.
Sukladno s narodnom poslovicom koja veli kako te ono što te ne ubije, samo još više ojača, sadašnji su glazbari - baš kao i njihovi preci prethodnici u istoj situaciji - nastavili s vježbanjem samoinicijativno i bez voditelja. Nije uopće došla u pitanje mogućnost prekida rada Glazbe. Velika ljubav prema toj vrsti amaterizma, ali i prema dotad uloženom trudu i utrošenom vremenu, održala je volju glazbara budnom. Želja za druženjem i nakana produžavanja tradicije sviranja nisu ustuknule ni kad je napast bila najjača. Pokazat će se da se to isplatilo.
Nakon nekog vremena u kojem glazbari kao da su glavinjali u svojevrsnom vakuumu, ukazala se prilika za rješenje problema kapelnika. Na to mjesto došao je učitelj Zvonko Milošević, koji se čak bio i nastanio u Podstrani. Njegovim stupanjem na dužnost glazbari nisu krili svoje zadovoljstvo i oduševljenje. Tako se nakon letargije koja je bila neminovna u okolnostima u kojima je glazba bila prisiljena djelovati osjetio znatan napredak.
I ovaj put došlo je i do osipanja članstva, ali i do popune redova u orkestru. Najnovijim novačenjem osposobili su se sljedeći glazbari: Milivoj Banić Matin, Šme Banić Marinov, Jugoslav Bagatin Martinov , Miloš Car Petrov , Danko Car Petrov, Ante Šarić Antin, Ante Žanić Marinov, Zorko Glavinović Antin, Ivan Ćićerić Ivanov i Ante Jakovac Ivanov. Bijaše to zadnja popuna glazbara u vremenu do Drugoga svjetskoga rata.
Premda se može činiti kako je orkestar podstranske Glazbe - zbog svih popunjavanja - bio golem, to nije bilo tako. U ovakvim prikazima čini se logičnijim zabilježiti tko je novi pristupio, tko je zavrijedio svoje mjesto u orkestru- jer to je bila i svojevrsna čast i svakako laskavo društveno priznanje - negoli navoditi i imenik onih glazbara koji su iz ovog ili onog razloga prestali svirati u Glazbi. Osipanja je bilo uvijek : zbog duljje odsutnosti, zbog zasićenja probama i disciplinom, naposljetku, zbog smrti. Kako bilo, u prva tri desetljeća rada Glazbe kroz orkestar je prošlo nebrojeno članstvo, uvijek se obnavljajući i osnažujući svježim snagama mladih naraštaja svirača.
Spominjali smo i crkveni zbor koji je bio utemeljio don Petar Car. Njegov nasljednik don Vjekoslav i u tom je pogledu bio njegova istinska produžena ruka, jer je nadogradio već dobro postavljene temelje kolektivnog pjevanja u crkvi. Otišao je i korak dalje, pa je sastavio veliki školski zbor, u kojem je pjevalo šezdesetak učenika.
U mnogim prilikama zborovi su nastupali zajedno, a povremeno im se pridruživala i Limena glazba. Možemo samo zamisliti kako je to izgledalo prije osam desetljeća u Podstrani kad je dakle postojao kompletan vokalno - instrumentalni ansambl.
Kako je zbor bio stastavljen s jedne strane od crkvenih pjevača koji su pjevali sakralne napjeve, a s druge od onih kojima je težište programa bio svjetovni repertoar, mogli su se izvoditi različiti koncerti u vrlo raznolikim prigodama. Razdoblje kad je podstranski mješoviti zbor najaktivnij i najbolji jest ono od 1930. do 1935. godine. Slučajno ili ne, u to vrijeme u Narodnom kazalištu za Primorsku banovinu u Splitu ( kako se splitsko kazalište tada službeno zvalo), stvari ne idu baš najbolje : javljaju se trzavice i '' kazalištarije '' svakovrsne unutar i izvan teatra. Upravo u Talijinu hramu u Splitu, na današnjem Trgu Gaje Bulata, mješoviti zbor iz Podstrane nastupio je na smotri pjevačkih zborova, izvevši pjesme ''Vilo Velebita'' i '' Zdravo da si,domovino mila''.
To je slabo poznat podatak, a još je manje znano da su poljički pjevači tom prigodom osvojili - prvu nagradu!
U tom teatarskom smislu jedan od zanimljivijih nastupa bio je onaj održam 29. lipnja 1932. u Omišu, gdje je održavao Euharistijski kongres. Iz Podstrane nastupila je glazba u sastavu od 44 glazbara, zatim zbor od čak 60 djece i mješoviti zbor od oko 40 odraslih. Pošto je završen službeni dio svečanosti, kompletni je ansambl - sačinjen od oko 150 izvođača - uz obalu rijeke Cetine izveo se kompleksni program na oduševljenje mnogobrojne publike. Nakon toga nastupa Društvo je dobilo brojne pohvale i priznanja.
Jedna od značajnijih pomoćnika don Vjekoslava bio je Zvonimir Šare, koji je bio učitelj u Podstrani u razdoblju od 1929. do 1932. godine. Osim u prosvjetnoj djelatnosti on se bio živo angažirao i u radu Društva, i to dramske skupine. To je bilo vrijeme vrlo dinamičnoga dramskog života u Podstrani, a kao svojevrsna amblematska predstava pamti se priredba '' Jazavac pred sudom'' Petra Kočića. Glavnu ulogu igrao je Viktor Bakota, dok su kao epizodisti nastupili Andrija Božiković i Petar Juras. Bio je to jedan od omiljenijih komada, koji je odigran desetak puta, svaki put pred dupkom punim gledalištem.
Popularni don Điđi u Podstranu je dovodio brojne poznate intelektualce i muzičke stručnjake, među kojima i tadašnjeg kapelnika splitske vojne glazbe Ivu Čižeka.
Vrlo značajan podatak je kako je Podstranu jednoć pohodio i veliki Hrvatski skladatelj Krsto Odak. Svi odreda viđeni umjetnici , nakon posjeta Podstrani i uvida u rad njezine Glazbe, bijahu nemalo iznenađeni spoznajom da u jednom malom provincijskom mjestu postoji i djeluje glazbeno društvo na tolikoj razini. To su svakako važni fakti u bibliografskim aktima Hrvatskog katoličkog izobrazbenog društva.
Don Vjekoslav Frua ostao je u Podstrani ukupno 14 godina, i za njegova vođenja limena je glazba ostvarila iznimne uspjehe. Nakon službovanja u Podstrani otišao je u Rim, gdje je nastavio sa studijem glazbe. Slijedom iskustva koje je Ordinarijat u Splitu imao s podstranskom župom kod postavljanja zamjenika za don Petra Cara - kad je upravo don Điđi došao na njegovo mjesto - u ovoj se prilici već u samom početku vodilo računa o tome da je budući svećenik bude glazbeno obrazovan. Tako je omiljenog don Điđija nasljedio don Nikola Pavić, koji se otprije bio iskazao kao dobar i iskusan muzičar. Don Nikola bio je rodom iz Busovače kod Fojnice u Bosni. U Podstrani je, međutim, ostao samo tri godine, što je bilo dovoljno tek uzdržavanje postignute razine glazbe i Društva, a ne i njihova napretka. Tako se odlaskom don Vjekoslava s mjesta župnika godine 1935. u Podstrani ponovno pojavio osjetljiv problem kapelnika Limene glazbe. Glazba je opet, kao nekoliko puta u svojoj već dva desetljeća dugoj povjesti, ostala bez stručnog voditelja.