Upoznajemo Podstranu
Uloga don Vjekoslava Frue u glazbi od 1921 godine
Don Vjekoslav Frua bio je vrlo živo uključen i u nabavu prvoga koncertnoga klavira koji je stigao u Podstranu.
Potreba za takvim luksuznim glazbalom proistekla je iz sve većih apetita koji su se javljali unaprjeđenjem rada i rezultata Društava. Glasovir je brodom bio dopremljen do Svetog Martina, a otud su ga mještani na leđima prenijeli u Podstranu. Osebujno ' putovanje ' koncertnog klavira na ljudskim leđima nije nepoznanica u ovim krajevima : napose ako se radi o Poljičanima. Naime, u svećeničkoj pustinji Blacima na otoku Braču - koju su utemeljili popovi glagoljaši iz Poljica nakon bijega pred Turcima - nalazi se glasovir koji je u samo srce otoka s južnih njegovih obala ( iz Popove vale ) donesen na ljudskim leđima. Poznato je da ga je na škini nosilo petnaestak Bračana, a da ih je još jedan ukorak pratio noseći mješinu s vinom, iz koje su se nosači krijepili na kilometarskoj kozjoj stazi po južnim krševitim i gotovo neprohodnim obroncima otoka. Putovanje glasovira na leđima ljudi - začeto, eto, u drugoj polovici XVI. stoljeća - nastavilo se u prvoj polovici XX. vijeka : s druge strane obale, preko puta Bračkog kanala.
Glazbu 1921 preuzima don Vjekoslav Frua
Kako se moglo zaključiti iz dosadašnjeg izlaganja, svećenici su u Podstrani odigrali veliku društvenu ulogu. Don Petar je postavio standarde koje nisu mogli nadići djelatnosti ni u daleko organiziranijim, boljim i većim sredinama, te koje istodobno, nije bilo lako dosegnuti. Don Marko Perojević, međutim, nije mogao nadomjestiti kapacitete kojima je raspolagao njegov prethodnik. Don Marko je bio rođeni Trogiranin, a župnikom u Podstrani postao je godine 1918. Nakon tri godine dušobrižništva 1921. napušta Podstranu.
Uprava poratnog saziva Društva dosjetila se izvrsne ideje: bude li to izvedivo, zatražit će da za župnika dođe osoba koja je usput i glazbeno obrazovana! Mještani su se organizirali, zaključili su kako bi to bilo najbolje, i za župnu zajednicu i za društvenu zajednicu u cjelini, te su se službenim očitovanjem obratili Ordinarijatu u Splitu. Zatražili su da im za župnika dođe don Vjekoslav Frua, mladi svećenik i sposobni glazbenik, dotad raspoređen na župu na neretvanskom području. Bio je rodom iz Omiša i otrpije poznat podstranskom puku, koji ga je zvao don Điđi. Osim toga, bio je i nećak maestra Ksenitza, što se također nije moglo zanemariti. Nadbiskupija u Splitu - očito upoznata s rezultatima i sviješću koju je Podstrani namro don Petar Car - udovoljava traženjima svojih potperunskih vjernika, te šalje don Vjekoslava u Podstranu već u veljači 1921. godine.
Don Vjekoslav Frua pričat će poslije kako je u Podstrani bio veoma lijepo dočekan i primljen. Usporedo sa župom preuzeo je i vođenje Društva. Utvrdio je kako župa u ekonomskom smislu stoji solidno, te se osvrnuo na dotadašnji rad i rezultate koje su postigle sve sekcije. Zasluge za sve pridavao je svojem prethodniku, don Petru Caru.
Budući da je društvo u vrijeme kad je don Vjekoslav stupio u novu dužnost bilo još uvijek u stanju obamrlosti zbog posljedica rata, novi je župnik i voditelj prionuo sređivanju kompletnog stanja unutar umjetničkih sekcija, s posebnim marom da se unaprijedi rad Glazbe i proširi njezin repertoar. Iz tog je razloga počeo s orkestrom - koji je sada brojio oko 40 glazbara - uvježbavati sve složenije skladbe, ne bi li kvalitetu muziciranja podigao na višu razinu. Kako su njegov orkestar većim dijelom činili mladi ljudi, napredovalo se brzo i rezultati nisu mogli izostati.
Tome je svakako pridonijela i nabava novih instrumenata. Zapravo, stupivši u kontakt s tvornicom glazbala u Češkoj, don Vjekoslav je uz pomoć viđenih mještana i lobiranjem prijatelja izvana uspio postići dogovor s Česima da se iz Podstrane pošalju stari instrumenti, za koje će - uz pogodnu naknadu - dobiti nove. Razliku u novcu namirila je zadružna blagajna. Glazba je nastavila djelovanje s novim trubama, saksofonima, klarinetima što je bio novi poticaj za daljnji napredak orkestra u sviračkom pogledu. Nova glazbala ojačala su i ambicije , pa je repertoar proširen novim i zahtjevnijim skladbama.
Sve češće su bila gostovanja u okolnim mjestima, a glazba je ponovo postala veoma omiljena među pukom. Povećanje kvalitete umnožilo je i zanimanje za nastupe podstranske glazbe diljem Dalmacije, pa je često pozivana na crkvene svečanosti ili pučke fešte. Njezini svjetovni angažmani ponajprije su bili vezani uz manifestacije koje je organizirala Hrvatska seljačka stranka, jer je većina članova bila tog političkog opredjeljenja. Pamti se odlazak glazbe u susjedne Jesenice, kad je predvodila veliku skupinu mještana koji su onamo išli na glasačko mjesto za parlamentarnih izbora godine 1935. Glazba je dakako svirala i u sprovodnim povorkama, odnosno za obreda na groblju.
Sjaj kulturnog života u Podstrani - Osnivanje i rad "Dramske sekcije"
Osim puhačkog orkestra reorganizirana je i diletantska skupina. Stipe Tomasović Barišin učlanio se u rad ansambla i angažirao se oko pripreme nekoliko recitala i izvedaba kazališnih predstava. Stožerna predstava programa bila je ''Utamničenje i smaknuće Petra Zrinskog i Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu''. Dio članova dragmske skupine bio je ujedno i u članstvu Glazbe, među kojima i : Mijo Juras Martinov, Krešimir Ružić Jakovljev, Luka Ćićerić Tomin, Ante Žanić Antin, Jozo Banje Stašev i Marin Ružić Petrov.
U radu dramske sekcije veliku je ulogu odigrao učitelj Ante Frlan, koji je u Podstrani službovao od 1916, do 1926. godine, kojem je u radu pomagala supruga Anka. S velikim uspjehom postavljen je komad ''Petar Svačić'', a agilnošću Ante Lukete Lukinog i '' Hasanaginica''. Potonja predstava dugo se zadržavala na repertoaru i uvijek je bila ispraćena burnim pljeskom oduševljenog općinstva.
Ante Frlan bio je veliki oslonac don Vjekoslavu Frui. Osim što je bio iznimno poduzetan na kulturnom planu, prema svjedočanstvu samog don Điđija, on je bio i iznimno vješt drvodjelja. Sam je izradio pozornicu na mjestu dotadašnje trošne i improvizirane. No dvojac se nije zadovoljio samo prostranom binom, ubrzo su prionuli poslu i izradili kulise koje su se mogle koristiti u različitim scenskim uprizorenjima .
Izrađen je i zastor, što je jasno upućivalo na kazališne ambicije podstranskih kazalištaraca. Udareni su temelji uvjetima koji su mogli potaknuti dotad neviđene ambicije. Uz komedije i tragedije te dramske predstave svake vrste, poseban naglasak bio je na djelima iz nacionalne povjesti.
Završetak predstave nije ujedno bio i kraj kulturne večeri. Nastavljalo se s plesom.
Takav model organizacije društveno - kulturnog života u Podstrani razbudio je i zadnjeg usnulog mještanina, pa je i blagajna Društva dobila sredstva kojima je mogla raspolagati i unaprijediti svoj rad. Bilo je to značajno poglavito stoga što se župna blagajna postupno praznila i nije mogla financirati Društvo na onaj način kako je to bila u stanju prije prvog svjetskog rata.
U razdoblju od 1922. do 1926. društvo je vrlo aktivno i uspješno, ali svojevrsni vrhunac nastupa u jesen 1928. godine, kad je Podstrana dobila električnu energiju, i to samo nekoliko mjeseci nakon Splita, koji je struju dobio iste godine. Elektrifikacija je umnogome dinamizirala broj priredaba, koje su se otada odvijale gotovo svake nedjelje i za praznika, i to osobito tijekom jeseni i zime, kad su dani kraći i kad je bila veća potreba da duge večeri postanu što sadržajnije.
Odlaskom učitelja Frlana središnja osoba u nastavljanju kulturnog preporoda u Podstrani postaje već spomenuti Ante Luketa Lukin zvani Tonko. On je imao literarnog dara, pa je pisao jednostavnije dramolete koje su bez problema mogli uvježbati i kvalitetno izvesti amateri kojima je bio na čelu.
Više...
Djelovanje glazbenog Društva neposredno nakon Prvoga svjetskog rata
Premda suočeni s problemima koji su bili izravna posljedica rata, glazbari nisu odustali. Dapače, prionuli su pokusima i vratili koliko toliko zadovoljavajuću sviračku kondiciju. Okupljali su se sami i vježbali, a Marin Tomasović Stopiklica, kao primus inter pares, pripremao ih je za nastupe i bio osposobio nekolicinu novih glazbara te su se oni priljučili prvom sastavu orkestra.
Među mlađim novacima koji su u redove glazbe dospjeli neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata ističemo ove: Ante Glavinović Petrov, Slavko Glavinović Antin, Ante Šarić Mijin , Ante Perišić Tomin, Tadija Božiković Lukin, Mate Barić Lukin, Jakov Jovanović Andrijin, Stanko Jovanović Andrijin, Slavko Luketa Lukin, Ljubo Luketa Jakovljev i Ante Božiković Marinov.
Nekima od njih stariji su glazbari prepustili svoja mjesta, dok su neki drugi popunjavali sekcije koje su članstvom bile siromašnije. Od veterana koji su u to vrijeme zbog starosti morali napustiti orkestar navodimo: Marina Jakulja Ivina, Juru Ćićerića Ivanova, Jerka Ercega Jurina, Jerolima Ružića Jozina, Vicka Ružića Petrova, Matu Juradina Marinova, Marina Brajčića Andrijina , Milana Kaštelančića Antina, Slavka Jovanovića Andrijina i Marina Listeša Stipina.
Prvi svjetski rat i kriza društvenog života u Podstrani
Početkom Prvoga svjetskoga rata poremetio se ne samo društveni život u Podstrani nego dakako i onaj kulturni. Prvi rezultat nemilih događaja bio je prekid rada Društva. Članovi Glazbe većinom su bili mladi momci, koji su mobilizirani i poslani na frontu. Među njima bio je i njihov učitelj i maestro Ksenitz. U takvim okolnostima, naravno, glazba nije mogla nastaviti s djelovanjem, te je njezin rad neko vrijeme prekinut. Don Petar Car ostao je gotovo sam i nije imao nikakvih mogućnosti voditi društvo naprijed: ni u kulturnom, ni u prosvjetiteljskom smislu.
Tih ratnih godina bilo je teško ostati pribran, ne izgubiti nadu i vjeru u bolju budućnost. Župnik je vjerovao da ideja koja je unijela toliko svježine u život Podstrane, ne može propasti. Čekao je završetak rata i povratak glazbara. Sam je, međutim, već bio u postarijoj životnoj dobi, pa je u to vrijeme i umirovljen. Na njegovo mjesto dolazi don Marko Perojević, a don Petar otad živi u Svetom Martinu, pa samim tim više nije ni mogao biti predsjednikom društva. Proglašen je doživotnim počasnim članom društva.
Okolnost da je don Petar više nije bio ni vitalan ni aktivan, poklopila se i sa slabljenjem crkvene moći u mjestu, jer je Crkva, zahvaljujući zakonima ondašnje Jugoslavije, u isto vrijeme ostala bez svojih dotadašnjih prihoda sa zemlje koju su težaci obrađivali. Tako je, praktički naprasno, presušio najizdašniji izvor prihoda te je Hrvatsko katoličko izobrazbeno društvo ostalo bez snažne potpore i sigurnosti koja je omogućavala nesmetan i uspješan rad.
Nedaćama, međutim, tu nije bio kraj. Kako jedna nesreća nikad ne dolazi sama, pojavio se još jedan krucijalni problem: nedostatak stručnog voditelja glazbe! Po povratku s bojišta, naime, dirigent Ksenitz je obolio i više nije bio u stanu raditi kao kapelnik, a novog stručnog voditelja nije se moglo naći.
Uza sve to, četri ratne godine usmjerile su prioritete mještana u drugom pravcu: ljudi su se brinuli o preživljavanju i normalizaciji života nakon rata. Srećom, duh kulturne svjijesti nije bio ugušen ratnim strahotama. Svijest koja je u glazbara i drugih članova Društva bila duboko ukorijenjena, nije dopuštala da predratna društveno - kulturna dobra ostanu samo u sjećanju. Nakon nekog vremena pristupilo se revitalizaciji sekcija unutar društva i to pokazat će se s uspijehom.
