Receptura po kojoj svećenik pokreće društveni život nekog mjesta nije nepoznata u našim krajevima, osobito na početku XX.stoljeća. Povijest i inače svjedoči kako su se na počecima stoljeća događali epohalni pomaci - napose u umjetnosti - koji su utrli put reformama i (r)evolucijama koje se imaju biti u sljedećih stotinjak godina.

Princip po kojem je upravo dušobrižnik ,kurat, bio glavnim zamašnjakom u kulturnom životu svojeg dijela dijeceze, može se smatrati modelom funkcioniranja bodulske i priobalne Hrvatske. Vrijeme je to u kojem je narod bio prepušten samom sebi, u kojem je orijentacija bila usmjerena uglavnom u stočarsko-poljoprivrednom ili ribarsko-brodograđevnom pravcu, kad su obitelji živjele od vlastitog rada i na temelju vlastite snalažljivosti. Aktivnost u kulturno umjetničkim društvima ili vatrogasnim klubovima bila je naoko hobistička, ali se smatra obvezom i potrebom. Kulturno - umjetnička društva i vatrogasni domovi bili su nadgradnja, a esencija društvenog života i smisao okupljanja referirali su se i reflektirali u djelovanjima crkvenih zborova koji su - baš kao i župa, baš kao i Crkva - bili imanentna sastavnica života u selu.
(Važnost, konkretnom, vatrogasnih društava u Hrvatskoj vidi se i po tome što su neka njihova udruženja u svojem djelokrugu imala i limenu glazbu!)

Spomenuli smo don Petra Cara, čovjeka koji je umnogome obilježio razvoj i napredak društvenoga i kulturnoga života Podstrane. On je Podstranjanin od kolina, rođen 17.siječnja 1861. u Podstrani, od oca Ivana i majke Ivanice rođene Karaman, iz susjednih Jesenica. Župnik u Podstrani bio je u razdoblju od 1906. do 1918. Suprotno poznatoj izreci Nemo propheta in patria, don Petar je doista bio ''prorok u svojem zavičaju''. Imao je ugled kakav inače ima stranac ili došljak i nije mu bio problem uspostaviti autoritet među svojim sumještanima, kao ni stvarati i prekrajati programe i ideje za koje je smatrao da su na dobrobit čitavoj župskoj zajednici.

Školovao se don Petar u sjemeništu na Priku, od 1873. pa do 1879. godine, kad je sjemenište i zatvoreno. Kako tadašnje austrijske vlasti nisu priznavale tu školu, splitski ordinarij nije ga mogao uključiti u službu na području svoje biskupije. Zato ga je poslao skopskom biskupu fra Fulgenciju Carevu, koji ga je primio i poslao u Skadar na studij teologije. Pošto je dogotovio studij, isti ga je biskup zaredio za svećenika 24.kolovoza 1886. te ga je vrlo brzo postavio za župnika u Prizrenu. Zanimljivo je da je ondje bio na službi sve do lipnja 1894. godine, kad se, mimo biskupove volje, vraća u Split. Spletom sretnih okolnosti nostrificirani su mu i status i diploma, pa je ubrzo postao svećenikom Splitske biskupije. Do svibnja 1896. bio je dušobrižnikom u Zasioku, ali je ostalo nepoznato zbog čega je otišao za župnika u Dračevcu na otoku Braču te tražio dopuštenje pristupa Hvarskoj biskupiji. Toj mu molbi ipak nije udovoljeno, pa se vratio natrag u rujnu 1898.godine. Vrativši se na kopno poslan je u službu Nova Sela na Cetini, a nakon kratkog boravka premješten je u Muć Donji te zatim u župu sv. Križa u Velom Varošu u Splitu. U tih nekoliko godina i zdravstveno stanje mu se bilo narušilo, što mu je omogućilo jednogodišnju poštedu. Već smo u godini 1905., koju don Petar provodi na funkciji dušobrižnika u splitskoj bolnici. Ljeta Gospodnjega 1906. na inzistiranje Podstranaca, imenovan je svećenikom u župi Podstrana, gdje je ubrzo bio izabran i na mjesto predsjednika Mjesnog školskog vijeća. Poslije 12 godina mukotrpnog rada, na vlastito traženje, razriješen je župničke službe početkom 1918. godine, nakon čega se nastanio u svojoj skromnoj kućici u uvali Sveti Martin. Usprkos poštedi, umirovljen je tek godine 1921. Umro je 18.ožujka 1926. u 65 godini života. Pokopan je u svećeničkoj grobnici kod crkve svetog Martina, gdje i danas počiva.

U svojih sedam i pol desetljeća života don Petar Car napravio je mnogo. Posebice je to očito motri li se njegovo djelovanje iz rakursa Podstrane. Plod sjemena koje je u zemlju bio posadio prije gotovo jednog stoljeća, još uvijek raste, klija i razvija se, na ponos i sreću svih Podstranaca, kao i njihovih prijatelja i poštovatelja.

U Dalmaciji, ali i drugdje puhački se orkestar naziva jednostavno - glazba. Pritom se taj izraz rijetko koristi u značenju koje ima u standardnom hrvatskom jeziku, gdje označava umjetnost koja služi tonovima kao sredstvom svojega izraza. Sama umjetnost obično se naziva muzikom, a riječju glazba označava se ponajprije limena glazba. U pojedinim sredinama naći će se i dijalektalizirani oblik mužika.

Ideju o utemeljenju glazbe u Podstrani pokrenuo je i ostvario don Petar Car, rođeni Podstranjanin, koji je u svoj locus narrationis došao ljeta Gospodnjega 1906. Preuzevši službu župnika u mjestu, don Petar je ponajprije htio reorganizirati seosku zadrugu osnovanu tri godine prije njegova dolaska. Don Petar je imao snažan socijalni osjećaj te je uz svoje duhovno poslanje neumorno radio i na sekularnom polju razvitka naselja. To se njegovo djelovanje ogleda ponajprije u nastojanju da se oživi rad mjesne zadruge, koja je u Podstrani godine 1907. započela djelovanje pod imenom Poljička seoska blagajna. Bila je to svojevrsna štedionica, koja je dodjeljivala poticajne kredite zadrugarima, uz neznatne kamatne stope. Bio je to uspješan model razvoja poljoprivrede mjesta, a povjerenje je bilo zajamčeno činjenicom da ključ trezora čuva - svećenik. Karizma i ugled don Petra Cara istodobno su bili i jamstvo i jamčevina.Takav vid komunikacije i međusobnog poslovnog - socijalnog ophođenja stvorio je uzrečicu koja pripisuje don Petru: ''Pozajmljeno vrati i pođi, a kad ti ustreba onda opet dođi.'' Popularni i omiljeni don Petar vodio je blagajnu sve do 1918.godine, kad je tu dužnost preuzeo njegov nasljednik, don Marko Perojević te zatim don Vjekoslav Frua Điđi. Društvena osjetljivost prozborila je snažnim glasom i osnivanjem udruge Hrvatsko katoličko izobrazbeno društvo, u okviru kojeg je godine 1907. utemeljena i podstranska Limena glazba.