Kad se već došlo na smionu ideju utemeljenja puhačkog orkestra, trebalo je osigurati i stručno vodstvo. Osoba koju će se angažirati mora vladati sposobnošću ravnanja orkestrom, te, što je još značajnije, mora biti glazbeni pedagog koji će glazbare naučiti sviranju. To znači da je angažirana osoba morala biti kadra običnog seljaka i zemljoradnika, ribara i neukog mještanina preobraziti u glazbenika, koji će biti u stanju svirati na određenom instrumentu za potrebe amaterskog orkestra štono ga treba ustrojiti. Izbor kapelnika bio je iznimno malen, još manji nego li danas.
Pa ipak, uporan u svojoj namisli, don Petar Car doznao je da u obližnjem Splitu živi izniman muzičar, imenom Karlo Ksenitz. Glazbenu je naobrazbu stekao u Puli, kao član Austrijske mornaričke glazbe, učeći s njezinim voditeljem Franzom Leharom. Onaj tko je imao sreću i povlasticu savladavati vještinu komponiranja i ravnanja orkestrom s učiteljem kakav je bio Lehar, doista je bio neporecivi stručnjak. Na čelo glazbe u Podstrani došao je upravo dični učenik slavnog maestra koji je svijet zadužio brojnim operetnim naslovima, među kojima se izdvaja planetarno slavna Vesela udovica (Die Iustige Witwe). I sam Lehar, koji je bio mađarskog podrijetla, bio je sin kapelnika vojne glazbe, tako da je od najranijih svojih dana upio muzički kod puhačkih orkestara. Nakon završetka studija (violina i teorija glazbe) posvetio se i sam ravnanju vojnim orkestrima, a vodio ih je u Lučenecu, Puli, Trstu, Budimpešti i Beču. Nije nevažno ukazati na podatak da je upravo u kazalištu Theater an der Wien bio ravnateljem orkestra od 1902., u onom istom, dakle, u kojem je Wolfgang Amadeus Mozart praizveo svoje posljednje djelo, operu Čarobna frula (Die Zauberflote) i gdjeno se i dandanas nalazi svečani zastor s motivima iz te slavne i poznate njemačke opere. Igrom slučajnosti, Leharovo najpopularnije djelo, opereta Vesela udovica, praizvedena je prvi put u našim prostorima - samo dvije godine nakon bečke praizvedbe - upravo na hrvatskom tlu, u Zagrebu, godine 1907., iste godine, dakle, kad je utemeljena i Limena glazba u Podstrani.
U suradnji s don Petrom Carom kapelnik Karlo Ksenitz odlučio se za nabavu glazbala iz jedne češke tvornice. Dogovor je bio da se najprije priredi svojevrsna audicija u kojoj će se vidjeti tko bi svirao koji instrument, te kakve su prirodne predispozicije kandidata za određeno glazbalo. Nakon što je maestro obavio audiciju, odaslao je narudžbu s popisom potrebnih instrumenata u Češku. Kad su instrumenti najposlije i stigli, maestro Ksenitz razdijelio ih je članovima prema već unaprijed utvrđenoj podjeli.
Sva pristigla glazbala plaćena su iz crkvene blagajne. Na prijedlog don Petra Crkovinarsko vijeće odlučilo je u cijelosti financirati projekt, uključujući i honorar kapelnika. Bratovštinu činjahu ovi članovi:
Bariša Ćićerić, Ive Marić Barišin, Mate Božiković Dujin, Stanislav Perišić Antin i Petar Ružić Mijin.
Novac, srećom, nije bio problem, a podstranska je župa svoju likvidnost temeljila i na velikom posjedu u polju na koji je polagala prava. Na njemu su radili brojni težaci štono imahu obavezu dio prihoda ostavljati u crkvenoj blagajni. Otuda glavnina dobara kojima je župa raspolagala i iz kojih je odvojila dio sredstava za kupnju instrumenata.
Vrijeme od audicije do dana kad su instrumenti najposlije stigli, kapelnik Ksenitz je iskoristio za održavanje nastave iz teorije glazbe i čitanja nota. To je bilo iznimno važno jer većina budućih glazbara notno pismo uopće nije poznavala. Nastava se održavala dvaput tjedno te oduševljenje oko osnivanja Glazbe nije splasnulo.
Maestro Ksenitz u Podstranu je iz Splita dolazio dakle dva puta u tjedno i to tako da je do lučice Svetog Martina plovio parobrodom imenom Knez, a put do sela na padinama Peruna prevaljivao je na konju ili mazgi u pratnji nekog od glazbara.
Glazbari su, radeći u polju, pratili dolazak parobroda te bi, čim bi ga primijetili odmah pohitali kući po glazbalo i smjesta se upućivali na probe ili, kako bi to oni običavali kazati, ''na školu''. Nerijetko su instrumente nosili i u polje te u stankama od napornog fizičkog rada vježbali svoje dionice i pripremali se za odlazak na zajednički popodnevni večernji pokus.
Es-truba
