Teško će vas ovih dana mimoići medijska kampanja kroz tiskovine, portale i društvene mreže usmjerena kontra referenduma kojeg je svojim potpisom  zatražilo više od 700 000 građana naše zemlje. Kampanja će više biti usmjerena na jednostrani prikaz kroz gorenavedene medije, a manje na državnu televiziju koja za dijalog i raspravu ipak mora imati dvije strane – vidjeli smo ovog proljeća kako je to prošlo. Ne baš najbolje za protivnike referenduma, najblaže rečeno.

U toj kampanji pozivalo se i pozivat će se na ono što je temeljno u svakom čovjeku – na ljubav, empatiju i pravdu. Na sve ono što nas u biti čini ljudima. U tome se zbilja svi možemo prepoznati. S druge strane zagovornike referenduma karakterizira se kao mrzitelje, primitivne kočničare napretka, neempatične protivnike Ljubavi za sve.

Nematerijalni ciljevi pokušavaju se opravdati i sasvim prozaičnim materijalnim okolnostima osiromašene Hrvatske u kojoj ljudi nemaju za kruh, nemaju posao, nemaju nadu, ali eto imaju 47 milijuna kuna za, kako ono bješe negdje patetično rečeno, jedan malecki potez kemijske. (ne zaboravite još jednu činjenicu – radi se o procjeni skoro deset milijuna kuna većoj no što je u stvarnosti koštao posljednji referendum u RH, onaj o ulasku u EU).

Sve to u ime naših sinova koji će možda voljeti krivu osobu.

Pa, porazgovarajmo malo o tim našim sinovima. Na djecu smo svi osjetljivi, nismo li?

Prvo ćemo o njihovoj konkretnoj, materijalnoj budućnosti. Tu smo gdje jesmo. Teško živimo. U neku ruku teško je i pričati o stvarima koje su vezane za svjetonazor i moral kad se borimo iz dana u dan za golu egzistenciju. I upravo tu argument o nepotrebnom razbacivanju novca kojeg nemamo savršeno sjeda, kao kec na desetku. Pa što je nama?

Kad su to isto pitanje novinari postavili našem premijeru prigodom neshvatljivog razdvajanja lokalnih izbora i izbora dvanaest ljudi za EU parlament (samo za informaciju – izbor ovih dvanaest ljudi koštao nas je najmanje kao dva referenduma), naš vođa im je lakonski, kako samo on zna, odgovorio: demokracija košta.

Košta, to je činjenica od koje se ne može pobjeći. Izbori koštaju, referendum košta. Od troškova ne možeš pobjeći, sve košta! Evo na primjer: pametni telefoni za Vladu ove siromašne zemlje gdje ljudi kopaju po kontejnerima da ne bi gladovali  koštali su nas 16 milijuna kuna. Vozni park koji prevozi naše ispaćene ministre i ine državne dužnosnike košta 265, 521 milijun kuna, ni lipe više! Još su nas uvjerili kako smo dobro prošli jer zamislite kako bi bilo da su krenuli tek obnavljati te stare aute (usput budi rečeno, u tu priču nije povjerovao ni moj devetogodišnji sin koji još vjeruje da mu slatkiše u prosincu nosi sveti Nikola). Sigurna je jedna stvar – zbog apsolutne potrebnosti ovih troškova nisu se pretjerano uznemiravali duhovi. Nitko nije, dakle, ni pomislio da ovaj vozni park predstavlja minimalno 265 rješenja za 265 problema, isto toliko škola, sportskih dvorana, vrtića, snova, eh!

Referendum nije besplatan. Bio bi i puno jeftiniji, gotovo pa besplatan, kada bi ga ljudi u našoj zemlji poželjeli češće koristiti i kada bi se u tu svrhu razvila potrebna infrastruktura. Oponenti referendumskog izjašnjavanja često ističu kako se takvim načinom direktne demokracije može odlučiti o bilo čemu, kako većina može tlačiti manjinu, kako se tako lako mogu kršiti ljudska prava… popis se nastavlja u nedogled. Međutim, teza o neukom narodu koji ne bi smio imati direktan utjecaj možda bi mogla držati vodu u apsolutističkoj monarhiji, no ne u razvijenoj demokraciji gdje vlast proizlazi IZ naroda i PRIPADA narodu. Praksa zemalja koje uredno koriste referendumski tip izjašnjavanja direktno demantira sve spomenute bojazni. Tlačenje manjine i kršenje ljudskih prava referendumima se jednostavno NE provode iz jednostavnog razloga što su prava manjina zajamčena Ustavom. Ako bi se mijenjao Ustav, o eventualnom sukobu referendumskog pitanja s Ustavom svoje mišljenje iznosi Ustavni sud.

No pustimo sad taj materijalno – pravni aspekt na stranu i hajdemo vidjeti o čemu je ovdje ZBILJA riječ.

Vjerujte mi, ne radi se ovdje o ljubavi. Ovdje se radi o svemu OSIM ljubavi. Mnogi protivnici cijele ove inicijative (a ja uopće ne sumnjam da su to sve dobri, pošteni i plemeniti ljudi) u svom pravedničkom bijesu pitaju „mrzitelje“ – pa dobro, kako vas brak tih ljudi može ugrožavati? Jednostavan odgovor bio bi – kad bi se tu zbilja radilo samo o tome, ali samo o tome, ne bismo se trebali posebno zabrinjavati. Homoseksualan brak ne ugrožava heteroseksualan brak. On djeluje u okviru šire i puno zlokobnije slike koju ne trebamo ni zamišljati, dovoljno je promotriti što se iza brda valja u zemljama zapadnog razvijenog svijeta. Brisanje i pomicanje granica tjera brzo i nepovratno zapadnu civilizaciju u propast. Proširi, redefiniraj, razori – bio bi najkraći opis onoga što se provodi. Razori ljudsku ljubav, razori humanu etiku pozivajući se baš na njih. Genijalno, nije li?

Pa, i nije baš. Naš ustavni stručnjak Peđa Grbin istaknuo je kako se krug onoga što se smatra temeljnim ljudskim pravima svakodnevno širi. Širenje granica u ime ljubavi nije utopija, ono se zaista provodi. Uzmimo samo najsvježiji primjer – ove godine je Američko udruženje psihijatara krenulo prema ublažavanju osnovnog pojma pedofilije, i odsada se razlikuje pedofilija od pedofilnog poremećaja. U redu je i normalno maštati o seksualnim odnosima s djecom, no nije u redu to i činiti. To što se nitko ne zamara činjenicom da djelovanje proizlazi upravo iz maštanja teško je objašnjivo… sve dok ljudi djeluju u ime ljubavi, pustimo ih da vole! Voliš… osobu suprotnog spola, osobu istog spola, maloljetnu osobu, dijete, možda zapravo ne baš točno ljudsku osobu, možda ti nije dovoljna samo jedna osoba, mogućnosti su bezbrojne a kišobran ljudskih prava sve veći i rastezljiviji.. dok ne puknu žice. Samo to nažalost nije nešto što se ima desiti u nekoj mračnoj fatalističkoj verziji budućnosti – to se već događa.

Ne budimo naivni. Ovdje se itekako radi o meni, o vama i o našoj djeci. Hrvatski roditelji mogli su već dobiti jasnu predodžbu o  provođenju gender ideologije kada su prošle školske godine bili doslovce silovani  nametanjem zdravstvenog odgoja njihove djece u potpunosti svjetonazorski obojenog bez da ih je itko išta pitao o tome.

U svakom slučaju, prvog prosinca će nas nešto pitati. Zanemarite patetične natpise o sumraku hrvatske demokracije i o mračnom trenutku za ljubav i humanost. Istina je upravo suprotna.

Hrvatska ne mrzi. Ona još uvijek služi iskonskom Dobru.

Ona nikoga ne omalovažava, jer već vjekovima štuje.

Ne obezvrjeđujmo svoje naslijeđe i ne odričimo ga se olako – ono nas je izgradilo i pružilo nam slobodu koju kao da sve manje znamo cijeniti. Sve ono što smo bili, što jesmo i što ćemo biti želi se, vjerujte mi na riječ, uništiti. I najbolja kuća će se, uništiš li joj temelje, srušiti.

Imate dakle priliku i sami poraditi na tim temeljima. Ako već ne zbog sebe, a ono u ime naših budućih sinova.

Jednim malecnim potezom kemijske.

Nikolina Nakić

Živimo u Podstrani i često zna zaroniti s puškom, a najveći trofej mu je lubin od 80 dekagrama.

Puno toga promijenilo se u malo više od godine dana. Točnije, od 29.9. prošle godine, kad su Josip Bašić i Alen Halilović, obojica sa 16 godina, odigrali svoj prvi veliki derbi. 

Bašić je zbog ozljeda praktički izgubio godinu dana, propustivši i SP U-17 reprezentacije. Drugi nastup za Hajduk dočekao je tek u nedjelju u Koprivnici pa odmah golom za 3-3 spasio barem bod.

- Znam da je živio za odlazak na to SP, teško mi ga je bilo gledati kako ispred televizije pati, jer ne može pomoći suigračima. Josip je jako emotivan i teško je to proživljavao - priča nam njegova majka Ljiljana, koja ga već 12 godina svakodnevno vozi na treninge, pa dodaje:

<<<Bašić spasio Hajduk: Do boda u Koprivnici u zadnjoj minuti!>>>

- S osam mjeseci je prohodao samo kako bi dohvatio loptu i od tad se od nje ne odvaja...

Mama Ljiljana je osim vožnje zadužena i za sportsku prehranu.

- Josip jako pazi na hranu, najviše voli pojesti biftek ili ramstek, ali voli i ribu. Pogotovo ako je sam ulovi. Živimo u Podstrani i često zna zaroniti s puškom, a najveći trofej mu je lubin od 80 dekagrama.

Za momka koji je prohodao s osam mjeseci i koji roni na dah, nije ni čudo da ima ‘’čelična pluća’’. Svjesni su toga i njegovi suigrači iz reprezentacije.

- Znate, oni su vam svi jako povezani. Imamo apartmane u Supetru na otoku Braču, pa često navrate Roguljić, Blažević, Prce... Dobar je i s Halilovićem, čuju se svakih par dana.

S Josipom smo prije 15-ak dana kratko pričali i tada je kazao kako jedva čeka povratak.

- Zahvalan sam Igoru Tudoru jer mi je pomogao otići na pregled koljena i terapije u Antwerpen, kod njegovog prijatelja, doktora Livena.

Kao pravi kapetan U-17 reprezentacije stao je u zaštitu Alena Halilovića.

- Nije fer ovo što mu se događa, pa ne može se od 17-godišnjaka očekivati da riješi sve probleme Dinama - kazao je tada Bašić.

Tudor ga koristi na desnom boku, kod Gudelja je igrao i u veznom redu. Svugdje gdje trkom treba dominirati ili zatvoriti rupe, Josip i te kako može pomoći. Nisu ga zaludu snimali skauti Liverpoola i Fiorentine, no sve je odbio i s Hajdukom ljetos potpisao trogodišnji ugovor. Uzor mu je Robert Jarni, treba li tome nešto dodati?

S njima putuje njihov trener i manager Igor Gabrić..

Za večeras (30. listopada) u 19 sati sazvana je 5. po redu sjednica ovog saziva Općinskog vijeća Podstrane.

Nakon što je projekt "Judo u školama" predstavljen u riječkoj OŠ Dolac, OŠ Dr. Franjo Tuđman – Beli Manastir i OŠ AG Matoš – Vinkovci članovi Judo kluba Tempo Podstrana predstavili su projekt u Osnovnoj školi Strožanac. Na taj način, Osnovna škola Strožanac je prva škola u Splitsko dalmatinskoj županiji u kojoj je predstavljen ovaj projekt.